0

Zelena vila – vodilja u novu percepciju


Verujemo da ste itekako čuli za „Zelenu vilu“, muzu koja je u 18. veku bila inspiracija poznatim imenima. Svi oni, oslobodivši je iz flaše, bili su nošeni njenim krilima u paralelne svetove, čije bi delove, pri povratku u ovaj svet, kačili na platna ili u beležnice. „Zelena vila“ im je otvarala vrata neke nove percepcije, pružala osećaj mističnosti i dodir natprirodnog. Da li, možda, naslućujete ko je zapravo „Zelena vila“? Nije Vam trebalo mnogo da prizovete njeno pravo ime, tako je, reč je o apsintu.
Ovo piće iliti liker, ponelo je poznati naziv zbog svoje zelene boje, na kojoj može da zahvali pelinu koji je njegova baza, a slatkasti ukus duguje moraču i anisu, i upočetku se činilo da se ne razlikuje preterano od drugih medicinskih biljnih preparata.

Međutim, apsint nije bio preparat – bio je aperitiv koji je mogao da izazove gubitak pamćenja, halucinacije i bizarno ponašanje, a da ne pominjemo to što je oduzimao svest i poprilično iskusnim korisnicima. Za sve to okrivljuju tujon, jedinjenje iz pelina, koje je davalo ovom piću psihoaktivno dejstvo.

Notorni ljubitelji „Zelene vile“ poput Remboa, Bodleraa, Edgar Alan Poa, Verlena, Van Gogha, Emila Zole, Alfreda Žarija i Vajlda su doživljavali apsint kao umetničko oruđe, alhemiju koja im je menjala stvarnost i nudila neke druge, njima samo znane mogućnosti. Izdavaja se shvatanje jednog od njih koji je smatrao da se proročke sposobnosti mogu dobiti samo dugim, obilatim i smislenim poremećivanjem sopstvenih čula. A da bi se tako nešto postiglo, apsint, i njegova halucinogena svojstva, bili su pravi put da se do toga i dođe.

Pisalo se o njegovoj zaraznoj dopadljivosti i uticaju na kreativni proces ali i o konzumiranju na najrazličitije načine. Na primer, Bodler ga je pio uz tunkturu opijuma ili sam opijum, Rembo ga je kombinovao sa hašišom, dok je Žari insistirao na tome da se apsint mora piti čist. Kako god da su ga konzumirali, apsint ih je vodio u neku drugu dimenziju i pomagao im u njihovom kreativnom stvaranju. Postavljamo pitanje – Da li sada treba da zahvalimo ovom piću na svim umetničkim i književnim delima? Istina je da ne možemo a da ne priznamo da je ovo piće redom oblikovalo simbolizam, nadrealizam, modernizam, impresionizam, postimpresionizam i na kraju kubizam. Ali se i provlači nagađanje da je apsint skratio život Bodleru, Žariju i pesnicima poput Verlena i Alfreda de Misea. Takođe, postoji mogućnost da je ono bilo i uzrok tome da Vinsent Van Gog odseče sebi uvo, ili se bar i to samo nagađa.
Nakon što su zelenu muzu optužili da izaziva psihozu, pa čak i da ubija, već do 1915. ovo piće je bilo zabranjeno u Sjedinjenim Američkim Državama kao i u većini država Evrope. Zelena vila je izgubila na značaju tokom većeg dela 20. veka za umetničku i kulturnu zajednicu jer su je zamenili razni kokteli, a šezdesete su donele čitavu plejada halucionogenih droga koje su mutile svest dosta jače od same vile.

Možda su njene moći oslabile u današnjici, ali ona uspeva da se provuče poput eha i da opet plasira priče o svojoj snazi. Da li se to zaista oseća ili je to samo prizvuk nostalgije? Da li je ona samo obeležje jednog dalekog vremena i da sada samo pokušava da povrati svoj nekadašnji sjaj, zahvaljujući staroj slavi?

Danas eto, imamo mogućnost, da u skladu s vremenom koje je došlo, uživamo u raznim koktelima u kojima se naslućuje tek po kap ove vodilje u mistično, i služi nam da nas podseti na provokativne i neobuzdane stavralace jednog Zlatnog doba koji su rušili tadašnje forme i norme, kao i na činjenicu da ipak i alkohol, ponekad, zaista može da inspiriše i kreira drugačije viđenje sopstvene svesti, ili nesvesti.

Kako god, mnogo je razloga koji će vas navesti da jednom oslobodite „Zelenu vilu“ iz boce i budete zavedeni njenom opsenom. Pitanje je, da li želite da pođete za njom dok zanosno njiše svojim zelenim bokovima, da li smete da je prigrlite i sa njom zakoračite u – polusan?

 

Sandra M.

Prijatelji sajta: FIRMA.co.rs
Prijatelji sajta: MojaKompanija.rs

Ostavite komentar

Pošaljite vest